Kao i svakog 4. decembra, tako i ovog, 2016-te išli smo na groblje. Onako porodično. Zapalimo svijeće, kupimo cvijeće, posjedimo malo pored groba. I tako već 15 decembara. Doduše, poslednjih četiri su malo drugačiji. Sa nama je i moja kćerka. I ona ide na groblje, kaže da vidi djeda. Da mu nešto kaže, i da možda jede tamo. Tu joj je izgleda najslađe jesti.
Futog, Vojvodina, 1996. godine
Ćutim, i mislim kako me godinama zbunjivao taj blesavi običaj gozbe, prejedanja, slaganja različitih prehrambenih slastica po glavama naših preminulih. Te ostavljanja nečega da onako “temeljno umrli“ pojedu i popiju kad mi odemo, ili možda tokom noći, dok niko ne gleda. U svakom slučaju, moja kćerka je jedino na tom mjestu mogla da upozna svog djeda.
Kladanj, 1984. godina
Pričamo joj o njemu, i zna mnogo toga. Sigurna je da bi je volio da je tu, ali nije. A i ona se veseli tim susretima, jednostavno je dječije srećna. Znam, blesavo zvuči. Ali šta da se radi, život je takav paket aranžman spremio za nas. Na svu sreću ima još jednog dedu, i mogla je upoznati osjećaj odrastanja uz bake i dedu.
Zvornik, decembar 2016. godine
Ovako, povremeno glumi svog djeda Staću, igra kao što mi ponekad spomenemo da je on radio, jede hranu, za koju kažemo da je on volio da jede, i rado ide sa nama na groblje kako bi se družila sa maminim tatom. Eto, i groblje može biti mjesto srećnih sastanaka. Znam, morbidno zvuči.
Još od najranijeg djetinjstva imala sam averziju prema bilo kojoj vrsti nasilja. Jednostavno, mislim da se u tome nisam snalazila. Čak i nakon dječijih verbalnih sukoba ja sam se danima osjećala loše, premotavala film, mislila šta je trebalo reći, a šta nije, da li je moglo bez sukoba, i tako, čini mi se u nedogled. Možda druga strana nije imala takav osjećaj, možda je svađa bila dobar ventil za još bolje sutra.. Ne znam. Samo znam da je meni bilo loše.
Bila je to 1988-89. godina. Moj prvi susret sa nasiljem u porodici, kako ga danas zovemo. Bila je to klasična unutar-kućno-komšijska tuča. Neki bi rekli ne treba se miješati, to je njihova porodična stvar. Pločice u kupatilu, njena glava, njihova djeca, njihovi obrazi. Šta tu ima za nekoga sa strane. Nisu siromašni bili, nisu neobrazovani. Fini ljudi. Evo ja i danas pamtim, bilo je vrlo potresno svjedočiti posledicama, a mogu misliti kako je svjedočiti događajima.
U svakom slučaju problem mi se čini kompleksan. Stručnjaci govore, istraživanja pokazuju, uticaj ekonomske situacije, uticaj mentaliteta, možda genetika…. Pitam se da li je to hrabrost podići ruku, ostaviti masnicu-dvije, slomljenu ruku, nogu? Da li je hrabrost ostaviti slomljenu dušu, slike, koje se pamte do kraja života. Zar nije veći izazov ostaviti u sjećanjima radosne momente? Mislim da se svi zajedno takvih rjeđe sjećamo, nego onih polomljenih pločica. Dakle, prihvatimo izazov. Za lijepe uspomene…
Majka, prijateljica, negovateljica ili prozor u svijet?
Slavica je mlada žena sa iskustvom od kog zastaje dah. Prije nepunih 30 godina počinje njena priča roditeljstva. Prohladnog novembra te 86-te rodila je Sanju, djevojčicu kao što su i sve druge bebe bile. Ubrzo saznaje da Sanja boluje od cerebralne paralize, da nije kao mnoge druge bebe, i tog dana započinje njihova zajednička borba. I naravno, Slavica se suočava se strahom, da li će znati i moći odgajati takvo dijete.
”Obilazili smo ljekare u Sarajevu, prolazili razne pretrage i saznali da je dijagnoza cerebralna paraliza. Počinje svakodnevno traženje nečega što će pomoći, s čim će se moja Sanja osjećati bolje, koja terapija, koja banja, tretman. I nekako sam uspijevala do početka rata. Onda, u tim momentima, kada nikome nije bilo dobro, mom djetetu je bilo još teže. Nije bilo redovnih fizikalnih terapija i pomoći, koja je bila neophodna, ” priča Slavica.
Druženje i život već 30 godina.
Podrška lokalne zajednice je neophodna
Slavica i njena porodica su izbjegli u Zvornik, gdje i danas žive. Prošle godine je imala tešku operaciju na srcu, oporavak vjerovatno treba da traje, no ona nema vremena za odmaranje. Njena kćerka treba svakodnevnu podršku, treba joj pomoć da se kreće, obuče, da izađe iz kuće. Ta pomoć je njena desna i lijeva ruka, i zove je mama. Mi ih često vidimo u gradu, šetaju nasmijane i veselo čakulaju, i niko neće primjetiti da bi im podrška dobro došla. U današnjem vremenu, brzog življenja ne primjećujemo mnogo toga oko nas, a najmanje naše komšije, kako oni žive, da li imaju problema i da li imaju pomoć u svakodnevnim izazovima.
Slavica ne radi i nije radila u firmi. Njeno radno mjesto je već 30 godina ispod ruke, pored ruke, iza leđa svoje kćerke, i svoje porodice. Onako tiho, čak kao da se stidi kaže da bi joj ponekad i dva sata slobodnog vremena dobro došla. Možda da ode da plati račune, sa prijateljicom da popije kafu, da zna da je njena kćerka ne treba u tih sat-dva. Nažalost, pomoći od društva nema. Svakog dana očekuje da će možda i ova kategorija, a to su roditelji djece sa smetnjama u razvoju, dobiti neku sistemsku podršku. Možda personalnog asistenta za svoje dijete, da se tom djetetu otvori i drugi prozor u svijet. Do tada, Slavica udahne duboko, prikrije bol kad je osjeti, i krene u novi dan držeći za ruku svoju Sanju. I evo ih opet veselo čakulaju pored Drine.
,,Ovaj tekst ulazi u izbor najboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel” http://blog.mtel.ba/mbloger/
Bilo je to mislim daleke 80-te godine, na brdovitom Balkanu, u brdovitoj republici, sjevero-istočnoj Bosni i Hercegovini. Odrastali smo moj najbolji drug Miki i ja. Imali smo mnogo drugara, ali smo najčešće bili nas dvoje, u svim zgodama i nezgodama odrastanja. Da, tada su djeca od 4 godine sama se igrala napolju, bez nadzora roditelja. Ponekad su nas samo provjeravali naši roditelji, ili neko iz komšiluka da nismo opet neki džumbus napravili. I obično bi nas zvali da jedemo barem nešto, jer smo već cijeli dan vani. A mi smo se igrali raznih igara, skupljali životinjice, pravili kolače od blata i lišća pa ih s apetitom degustirali, trčali za loptom, valjali se po travi, pravili skloništa, skakali sa nedovršenih kuća, i uz sve to dobijali poneku modricu, gips na ruku il nogu, i sjećanja.
Tada su sjećam se gosti dolazili češće, ili se samo meni čini. I tada su odrasli imali pravo sjediti u istoj prostoriji, razgovarati o tim odraslim temama, a mi djeca smo obično bili zajedno u drugoj prostoriji, igrali se dječijih igara, i koliko se sjećam, uživali. I nismo imali pravo miješati se u odrasle teme. Danas nakon 35 godina, imam osjećaj da smo takvim pravilima bili zaštićeni, zaštićeni od uticaja od informacija i dešavanja iz svijeta odraslih. Al, možda i griješim.
Danas, djecu nesvjesno guramo u svijet odraslih jako rano. I prije no što pođu u školu mnoga naša djeca znaju raspredati o visokoj politici, misle da znaju zbog čega se vode ratovi i kao znaju šta je show biznis. No, većina njih ne zna preskočiti vijaču, šutnuti loptu, ne zna nijednu igru, koja se ne igra na ekranu njihovih računara, tableta ili mobilnih telefona. Sjede sa odraslim gostima u istoj prostoriji, sjedaju sa njima za sto, i roditelji im daju pravo ravnopravne komunikacije o temama, koje ih se definitivno ne trebaju ticati.
Da li ovo znači da se djeca danas više vole, nego kada smo mi bili djeca. Ne bih da udaram čežnju nit nostalgiju, niti da govorim koje je vrijeme bolje, samo bih da provjerim. Kažu danas su teška vremena, opasan ovaj svijet, pa se tako mora. Kažu danas je manje djece, pa ih moramo držati kao malo vode na dlanu. Mislim da smo u brzini naših života i u ovoj potpunoj neizvjesnosti šta nam to sutra donosi, odlučili da u pomoć zovnemo tehnologiju da nam zabavi dijete, jer je onda to dijete tu nama na očima, nije napolju u strašnom svijetu. Lakše je pustiti dijete da upija informacije tog strašnog svijeta nego se ponekad baviti tim istim djetetom. I sve to pravdamo ljubavlju?!
Čini mi se da zaboravljamo da je taj svijet u koji ga guramo, još strašniji od ovog ispred vrata, u kom barem donekle možemo da vršimo nadzor.
Radionice sa mladim ljudima ometenim u razvoju, dio su tromjesečnog projekta u Zvorniku. Osnovi fotografije i rada na računaru, aranžiranje poklona, gestovni jezik, socijalizacija i najjednostavnije druženje su samo neke od aktivnosti koje se realizuju.
U junu ove godine počela sam raditi na projektu namijenjenom mladima sa smetnjama u razvoju na području grada Zvornika. Bilo je to potpuno novo iskustvo za mene. Bila sam instruktor osnova fotografije i javnog nastupa. Sve u svemu zanimljivo druženje je počelo.
Prvo fotografisanje
Radionice smo započeli sa sedmoro korisnika, i svi do jednog su bili oduševljeni pruženom prilikom, prije svega da se druže.
Druženje se održava u prostorijama Centra za podršku djeci sa smetnjama u razvoju i njihovim roditeljima u Zvorniku. Radionice o unaprijeđenju rada na računaru, osnovama fotografije, znakovnog jezika, te aranžiranja cvijeća i poklona dio su projekta, koji traje tri mjeseca. Mladi sa smetnjama u razvoju, uzrasta od 15 do 30 godina će imati priliku da nauče osnove iz pomenutih oblasti, ali isto tako i da se druže sa vršnjacima kako u Zvorniku, tako i sa mladima iz Srebrenice.
Četiri sata sedmično posvećenih samo ovim mladim ljudima, bio je prvi razlog da se osjećam dobro. Već nakon prvog dana upoznali smo se međusobno, govorili o društvenim mrežama, o želji da ponekad izađu u društvo i sa društvom. Snimali smo se, fotografisali, koristili moderne tehnologije za promociju onoga što zajedno stvaramo. I, baš sam se osjećala ispunjeno. Posjetili smo i Udruženje roditelja i hendikepirane djece Leptir u Srebrenici, i tako proširili krug poznanstava. Tada sam shvatila da je obogatiti jedan dan u životu prilično lako, samo treba iskoristiti svoje slobodno vrijeme.
Tokom posjete Srebrenici napravili smo i radio emisiju sa učesnicima:
Radionice se održavaju u okviru projekta, namijenjenog mladima sa smetnjama u razvoju, u organizaciji Humanog društva Osvit iz Zvornika, u okviru grant šeme Regionalnog razvojnog fonda LAG Drina-Birač – Projekta jačanja sistema socijalne zaštite uz finansijsku podršku vlade Kraljevine Holandije, koja finasira projekat Razvoja i saradnje u regiji Birač, a koji UNICEF implementira zajedno sa UNDP-om i UNHCR-om. Cilj je jačanje sistema socijalne zaštite i inkluzije u u pet opština regije Birač: Zvornik, Milići, Vlasenica, Srebrenica i Bratunac kroz komponentu projekta program jačanja sistema socijalne zaštite i inkluzije od 2013. do 2016. godine.
Na pitanje kako da prihvatimo osobe s posebnim potrebama, grupa mladih ometenih u razvoju iz Zvornika odgovara – Samo nas gledajte istim očima!
Mladi sa smetnjama u razvoju pohađaju radionice u Zvorniku.
Sanja Ćurić, ista i drugačija od drugih. Sanja ima cerebralnu paralizu i živi s tim problemom već 29 godina. Položaj mladih ometenih u razvoju u Republici Srpskoj nije na zavidnom nivou, a u teškoj situaciji su i njihove porodice. Zakonski sve prilično uređeno zvuči, međutim, totalno je drugačije u praksi.
Na osnovu člana 33. stav 1 Zakona o dječijoj zaštiti donesen je Pravilnik o ostvarivanju prava iz dječije zaštite. Ovim Pravilnikom utvrđuju se postupak i uslovi za ostvarivanje prava dječije zaštite propisanih Zakonom o dječijoj zaštiti. U Bosni i Hercegovini diskriminacija je izričito zabranjena Ustavom.
Međutim, situacija u praksi je itekako drugačija. Sanja nema asistenta, pomoć u osnovnom školovanju bila je njena majka. I tako je sa većinom druge djece sa sličnim problemima. Društvo bez predrasuda i barijera, rijetko gdje postoji. Razlika je samo u volji, želji i finansijskoj podršci da se osobe sa smetnjama uključe u društveni život, te da se njihovim najbližim pruži ruka na tom putu.
I majka i podrška i negovateljica
Istraživanja pokazuju da zahtjevan rad s djecom uglavnom obavljaju žene, ali da je njih vrlo malo na pozicijama donošenja odluka o zakonima, politikama i propisima koji se odnose na budućnost djece s poteškoćama u razvoju. Majke koje žele da pomognu svojoj djeci i da ih uključe u društvo izložene su osudi sredine, pa čak inasilju i to od najuže porodice.
Novorođenče se čvrsto drži za majčinu ruku
Slavica Ćurić, majka je 29-godišnje Sanje, kojoj je u drugoj godini dijagnostikovana cerebralna paraliza.
Mnogo je stvari koje ne znamo o majkama djece s posebnim potrebama. Kako kažu roditelji, podizati dijete sa bilo kojom smetnjom je u isto vrijeme i blagoslov i izazov. Roditelji su umorni, ljubomorni, usamljeni, prestrašeni, žele da pričaju o svojoj djeci, i prije svega i oni su samo ljudi.
Osmijeh za svih 29 godina majčinstva
„Od dana njenog rođenja ja sam joj bila posvećena. Disala sam i živjela sam sa njom. Kada sam saznala za dijagnozu, mislila sam da umirem. Ali onda sam shvatila da jedino moja snaga i upornost će pomoći mom djetetu da se pripemi za život. Borba je krenula. I do početka rata je sve bilo relativno dobro, terapije i banjsko liječenje dva puta godišnje. Sanja je dobro napredovala. Međutim, rat, izbjeglištvo, finansijska nesigurnost, u mnogo čemu nam je odmogla. Najviše u tome da se moja Sanja normalno uključi u zajednicu. “
Bol, koju majke, roditelji osjećaju u momentu kada vršnjaci, ali i odrasli ne prihvataju njihovo dijete teško je opisati. Nerazumijevanje i nedostatak želje da se razumije bole još više. “Dan kada je moja Sanja završavala osnovnu školu, kada sam od razredne čula da je bolje da je ne dovodim na završnu zabavu, jer to nije mjesto za takve kao Sanja, je napravio neopisivu bol. I ranije smo se susretale sa odbacivanjem, ali ovo je bilo još bolnije jer je odbačena od prosvetne radnice, njene razredne i njenih školskih drugara,” suznih očiju pojašnjava Slavica. Sanja Ćurić nije imala matursko slavlje, jer okruženje nije imalo sluha.
Barijere i predrasude na različitim krajevima svijeta
Međunarodne organizacije na različitim krajevima svijeta, uključuju se u procese unaprijeđenja lokalnih zajednica i stvaranja otvorenog i uključivog društva. No i tu su nekako veliki rezultati izostali. UNICEF vrlo često piše o tome. Posvećenost međunarodne zajednice izgradnji društava u kojima je inkluzija djece sa smetnjama u razvoju više prihvaćena rezultirala je unapređenjem položaja djece sa smetnjama u razvoju i njihovih porodica, ali preveliki broj djece i dalje se suočava sa barijerama za učešće u građanskim, društvenim i kulturnim poslovima svojih zajednica.
Margine društva – rezervisane za osobe sa posebnim potrebama?
Otvorena zajednica da prihvati sve svoje članove bez izuzetka zvuči kao utopija. Tamo gdje je ekonomsko stanje društva na višem nivou, situacija je malo bolja. Više se sredstava izdvaja za pomoć, obrazovanje, uklanjanje barijera osobama ometenim u razvoju. A u društvima koja se bore za egzistenciju, prolaze kroz ko zna koju tranziciju po redu, svi su građani prepušteni sami sebi. Oni kojima je naša pomoć potrebna, često ostaju bez iste. Porodice se bore da opstanu i susreću se sa brojnim problemima, još od dana kada se rodi dijete koje ima smetnje u razvoju, koje ima nešto drugačije potrebe.
Sanja, ista i drugačija od drugih
Sanja Ćurić ima 29 godina, i iste potrebe kao i njeni vršnjaci. Žali što nema mogućnost da više vremena provodi u društvu, ali ipak je zadovoljna.
Više riječi, više akcije, pomoći će da se neki problemi otklone. I Sanja i njena majka Slavica nadaju se otvorenijem društvu i lakšem uključivanju u životne tokove osoba sa posebnim potrebama. Podrška uspješnih ličnosti svakako može ubrzati proces.
Većina nas stalno radi popise stvari koje treba obaviti kako ih ne bismo zaboravili. Steven Aitchison, psiholog koji na području ličnog razvoja djeluje gotovo 20 godina, napravio je sličan popis kojim nas podsjeća na stvari koje bismo trebali ukloniti iz svog života. Continue reading →
Prva regionalna konferencija posvećena digitalnoj fabrikaciji i “fab lab” konceptu pod nazivom “FABelgrade 2016” biće održana 14. i 15. maja u beogradskom Domu omladine u organizaciji NVO “Fab Inicijativa”.
Biće to prvi veliki događaj u Srbiji i regionu posvećen digitalnoj fabrikaciji i fab lab konceptu, koji u razvijenim zemljama već najavljuju novu eru preduzetništva i predstavljaju veliki potencijal za privredni razvoj svake zemlje.
pricaonicasite 